Vernakularna arhitektura Prigorja

Arhitektura nastala bez arhitekta naziva se vernakularna arhitektura. Ona čini značajan dio arhitekture oko nas, pogotovo u selima udaljenim od gradova. Ona predstavlja muzej na otvorenom kojega često nismo ni svjesni. Stambene i gospodarske građevine nastajale su dugi niz godina kao jednostavne i skromne građevine, ali sa apsolutnim ispunjavanjem svoje svrhe i prikazivanjem lokalnih uvjeta naselja. Bez znanstvenog pristupa, samo sa naslijeđenim znanjem graditelja, nastajale su građevine koje i danas gotovo 200 godina kasnije čvrsto stoje i prkose vremenu.

Narod je s vremenom prilagođavao gradnju lokalnim uvjetima s kojima su bili suočeni. Utjecaji okolnih krajeva jasno su se odrazili na izgradnju i organizaciju dvorišta u Prigorju. Blaža klima od ostalih krajeva pogodovala je jasnom razdvajanju stambene i gospodarske zgrade. Dok su se u Lici i Dalmaciji ti objekti objedinjavali zbog opasnosti od krađe stoke, ali i smrzavanja, naši lokalni uvjeti dopuštali su komotniju organizaciju parcele. Stambena zgrada je najčešće bila okrenuta okomito na ulični pravac. Ispred kuće se često nalazio predvrt ili cvijetnjak ograđen plotom od vrbinog šiblja ili drvenih daščica. U kuću se ulazilo sa bočne strane. Ovisno o bogatstvu gospodarstva gradila se jedna ili dvije gospodarske građevine koje su u pravilu bile paralelne sa ulicom i odmaknute desetak metara od stražnje strane kuće. Građene su od drvenih planjki ili od samo ogoljenih drvenih debala koja su se nazivala furki. Sklop zgrada u službi poljoprivrede nazivao se „stanje". Stanje se sastojalo od zgrade, najčešće podijeljene u tri dijela – dvije bočne „parme" za spremanje sijena i srednji prostor štaglja za spremanje alata i kola. Kod većih gospodarstava gradile su se i zasebne parme. Srednji prostor je često znao biti i stajski prostor. Staja za krave ili konje gradila se uz štagalj ili bočno između štaglja i kuće. Uz staju su građeni kokošinjac i „koci" – kotec je prostor za držanje svinja. Kod kuća na padinama često je preuziman sustav iz gorskih krajeva, kada je suterenski prostor korišten za staju, a kat za stambeni prostor. Na dvorištu se nalazio i kokurežnjak(koružnjak), spremište kukuruza i drvarna, spremište drva. Cijeli sklop bio je jasno podijeljen na čiste i nečiste prostore. Tako se je gnojišna jama ostavljala iza stanja, a tamo se i nalazio jedini WC. Kod većih obitelji na katu pomoćnih parma napravljena je spavaća soba - komorica. Te stambene prostore koristili su sinovi nakon udaje, a prije nasljeđivanja očevine ili gradnje svoje kuće. Interesantno je i kako su se klijeti za spremanje vina nalazile u dvorištu, a u vinogradu je bila samo manja građevina za spremanje pomoćnog alata.

Oblikovanje i odabir materijala za gradnju ovisio je isključivo o dostupnosti materijala i znanju graditelja. U prostorima sa puno šuma poput Gorskog Kotara, Zagorja ili Turopolja građene su drvene zgrade, u primorskim prostorima kamene, a u Slavoniji kuće od nabijene zemlje. Prigorje se tako našlo na samom rubu panonske ravnice, gdje više nije bilo potrebno odizati kuću od tla zbog poplava kao u Turopolju, a nije bilo ni izraženih padalina i oluja kao u Hrvatskom zagorju. Prigorjem su najčešće gradili tesari sa naslijeđenim znanjima njemačkih graditelja. Tako su drvene kuće najčešće građene od hrastovih planjki – vodoravnih dasaka širine do 12cm koje su na uglovima spajane u križ njemačkim ili hrvatskim tesarskim vezom. U našoj okolici je česta bila i pojava kuća sa drvenim skeletom stupova i greda koji je naknadno ispunjavan zemljom i nabijan. Kuće su temeljene na kamenim gromadama koje su ostajale iznad kote terena i nakon gradnje, a drveni zidovi pojačavani su stupovima koji su se nazivali klesnice. Malene kuće su bile jednoprostorne i nazivale su se hiža. Daljnjim razvojem hiža je ostala glavna soba u kući, a prema dvorišnoj strani su dodavane nove sobe. U veću kuću se ulazilo sa bočne strane, u maleni predprostor koji se nazivao ganjk (ponegdje lojpa). Ravno se nalazila „kuhnja", a bočno dvije prostorije „hiže", tj. sobe za spavanje. Ona prema uličnoj strani je bila u pravilu nešto veća te se u njoj nalazio i prostor za druženje i objedovanje. Veće obitelji imale su još dodatne male prostorije za spavanje koje su se nazivale „štiblice". Interesantno je da broj kreveta u kući nije odgovarao broju članova obitelji. Kod siromašnijih obitelji krevet sa madracem od slame se je prepuštao starijim ili bolesnijim članovima obitelji, dok su djeca najčešće spavala na sjenicima ili u kuhnji na klupicama uz peć. Hiže su imale drveni pod, dok je pod u kuhinji i ulaznom prostoru bio napravljen od čvrsto nabijene homogene mješavine pepela i piljevine. Takav pod je s vremenom otvrdnuo i počeo se mrviti, pa ga je trebalo ostrugati i ponovno zamiješati te nabiti.

Zgrade su sa unutrašnje strane obavezno bile žbukane mješavinom blata i vapna po presvlaci od koso postavljene trstike. Vanjska strana je također bila žbukana na isti način, ali se često samo premazivala vapnom. Premazivanje se obavljalo u pravilu svakih godinu dana u vrijeme Uskrsa, a na taj način se je dezinficirala cijela zgrada. Prozori su bili uski dvokrilni sa drvenim „šalaporkama" – griljama. Potkrovlje kuće se nije koristilo kao stambeni prostor. Kuhinjska peć ili otvoreno ložište nije bilo direktno spojeno na dimnjak, nego je u stropu postojala bolta sa otvorom koja se spajala na zidani dimnjak u potkrovlju. Takav dimnjak je bio većih dimenzija i služio je za dimljenje svježeg mesa. Zbog loše ventilacije kuhinje su često bile zadimljene i zato su se nazivale i črnim kuhnjama. Dvostrešan krov bio je napravljen od jednostavne drvene konstrukcije od greda i letava u dva smjera i pokriven najčešće slamom. Slama se morala obnavljati, a rok trajanja iznosio je od prilike 2cm za godinu dana. Krov nije imao žljebove i voda se slobodno slijevala.

Prigorska hiža iz zelinske okolice bila je oblikovno slična tradicijskoj hiži Hrvatskog zagorja. Zbog povoljnijih uvjeta, prigorske hiže su rijeđe imale krovne „lastavice", a česta je bila i gradnja zidova od nabijene zemlje čega u zagorju ima puno manje. Takva arhitektura koja je nastajala bez projekta, i koja se koristila kao jedini univerzalni i točan projekt lagano je nestajala pojavom zidanih i modernijih kuća u 19.stoljeću. Današnja prostorno planska regulativa često spominje čuvanje tradicijskih vrijednosti i tradicionalne gradnje, ali rijetko se to odnosi na ovakav tip arhitekture koji je bio izrazito brojniji i dominantniji. Bez točne regulative koja definira o kakvoj se tradicijskoj gradnji radi, vernakularnoj seoskoj ili gradskoj stambenoj iz doba historicizma ili novijoj, dobivamo konfliktne situacije u zonama zaštite gdje se grade hibridne zgrade koje ne odgovaraju ni današnjim ni tradicijskim vrijednostima. Današnja struktura obiteljskog života je daleko odmakla od standarda tradicionalne prigorske obitelji u njihovoj hižici, te je kao takva zaboravljena. Zaštitom ju ne možemo vratiti, ali ni nametnuti novim generacijama, no potrebno ju je očuvati kao sjećanje na prošla vremena naših predaka. 


Robert Gradečki, mag.ing.arh.

  • All
  • Arhitektura
  • Arhitektura
  • Energetika
  • Interijer
  • Klijet
  • Legalizacija
  • Mediji
  • NaseljeA+
  • Nekretnine
  • Niskoenergetska
  • Novogradnja
  • Novosti
  • Ponuda
  • Porez
  • Posao
  • Potkrovlje
  • Povijest
  • Prigorje
  • Projekti
  • Projekti
  • Rekonstrukcija
  • Stan
  • Subvencije
  • Trgovina
  • Urbanizam
  • Ured
  • Video
  • Zakon
  • Zelina
  • Default
  • Title
  • Date
  • Random

Ove stranice koriste kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više možete saznati ovdje.

Za nastavak pregleda i korištenja web stranice kliknite ovdje: